Sličnosti i različitosti između rata u Siriji i BiH

Od kako je počela revolucija u Siriji, stalno mi u glavi kruže neke paralele koje možemo povući između onoga što se desilo u BiH u protekloj agresiji i između onoga što se desilo i dešava u Siriji. Da, postoji veoma mnogo sličnosti, ali i različitosti koje je vrijedno spomenuti.

Priroda revolucije u Siriji

Vječna dilema je: Da li je ovo rat sa ideološkom podlogom na relaciji šiti – sunniti? Da, može biti, ali kao sporedni razlog. Revolucija u Siriji nije pokrenuta zato što je Bešar Al-Asad pripadnik šitske sekte (Aleviti ili Nusejrije), već što je nastavio kontinuitet tiranije nad svojim narodom. To što Iran i šitsko krilo libanskog otpora Hezbollah podržavaju Asadov krvoločni pohod protiv svoga vlastitog naroda je drugi par cipela. U njihovim glavama je sigurno problem što više Alevit neće biti predsjednik, ali onog vojnika slobodne vojske više zanima da više nikada ne bude uhapšen zato što misli i govori drugačije nego li želi njegov predsjednik.

Vojska protiv svoga naroda

JNA je bila tzv. narodna vojska i uperila je cijevi protiv vlastitog naroda i napravila stravične zločine da bi Milošević i srpska agresorska hobotnica bili zadovoljni. Razlika između sirijske vojske koja danas na ulicama Damaska, Halepa, Der'ae, Homsa, Hame... ubija svoj vlastiti narod jeste što su pripadnici te vojske i njihove žrtve pripadnici jedne vjere i jednog naroda, a u agresiji na BiH, vojnici JNA su uglavnom bili četnici s petokrakom i pripadnici srpskog naroda.

Ali, priroda zločina koje je činila JNA i onoga kojeg čini sirijska vojska je ista. Granatiranje, avionapadi, klanje, zarobljavanje, masakriranje, zastrašivanje i uništavanje svega što ima veze s „neprijateljem“. Prije pet mjeseci jedan svjedok iz zloglasnih sirijskih zatvora je potvrdio da su čuvari i zlostavljači sirijskih zatvora obučavani od strane specijalaca iz Srbije.

Međunarodna zajednica i Sirija

Jedan od najvećih sličnosti dešavanja u Siriji i BiH je stav tzv. međunarodne zajednice. Osude, upozorenja, sankcije... i gledanje. Kada je tzv. međunarodna zajednica imala interes da se ekonomski okoristi, onda je NATO morao dignuti svoje avione i bombardovati Gadafija. Ali, pošto Sirija nije ekonomski toliko bitna, nije bitno što je u proteklih 500 dana ubijeno oko 23.000 ljudi. Zalivske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom kupe pomoć, a Turska prihvata izbjeglice i za njih priprema kamp naselja.

Stav tzv. međunarodne zajednice možemo porediti sa onim kojeg je imao narod Musa, a.s., kada su trebali da se bore da bi osvojili Jerusalem. Kada ih je Musa, a.s., pozvao da se bore, oni su odgovorili: „Idite ti i tvoj Gospodar pa se bijte, a mi ćemo ovdje ostati.“ (El-Ma'ide, 24)  Eto vama, goloruki sirijski narode, borite se protiv avijacije, tenkova i teškog naoružanjapro desetorostruko brojnije vojske, a mi ćemo iz Vijeća sigurnosti i svojih udobnih fotelja navijati i slati bombastične izjave i s Rusijom i Kinom javno polemizirati kako bi se ipak o tome pričalo. A ako slučajno krene onim tokom kojeg nismo predvidjeli, tada se možda i umješamo i vojno riješimo ono što smo trebali riješiti prije gubitka velikog broja žrtava.

Medijski rat i  moć propagande

Jedna od brojnih sličnosti u ovom slučaju je i medijska propaganda. Sirijski režim sa svojim rtv servisom i nekolicinom lokalnih rtv postaja pravi nevjerovatnu propagandu iznuđujući izajve, praveći razne priloge koje su u potpunoj koliziji sa onim što se dešava na terenu, praveći tako pritisak na ljude da je sve bolje nego li je ikada bilo i da postoji Al-Kaida, teroristi i oružane grupe koje remete red i protiv njih se bori režimska vojska. Strah i oprez onih ljudi koji daju izjave za državnu televiziju je toliko očit i u potpunosti je ravan onome kojeg je doživio Abdulah Purković, Srebreničanin kojeg je Slobodan Vasković i drugi četnički novinari tjerali da govori ono što su oni željeli, a on preplašen, zbunjen i u strahu davao nebulozne izjave o Oriću i islamskim teroristima, iako takvih terorista ni na mapi nije bilo.

Sirijski režim je dobro naučio lekciju iz prethodnih revolucija u drugim arapskim zemljama kada su u pitanju mediji. Nije dozvolio prisustvo bilo kojem mediju na prostoru Sirije, a pogotovo stranim i onim arapskim poput Al-Džazire, Al-Arabiye i drugih. Onima kojima je dozvolio, oni su okruženi i nije im dozvoljeno da se kreću i da snimaju osim što im vlast odobri. Međutim, obični svijet svojim mobilnim telefonima i internet vezom dostavljaju i postavljaju isječke raznih dešavanja; demonstracija, bitaka, zločina... i sve to dospije u javnost. U BiH su to bili ljudi koji su imali svoje privatne kamere i hrabri  snimatelji nekih lokalnih televizija koji su bilježili sve ono što se dešava i putem dnevnika slali takve slike u svijet. Prije neki dan Al-Džazira je uživo prenosila jednu bitku režimske vojske i slobodne sirijske vojske u predgrađu Damaska zahvaljujući naprednoj tehnologiji. Da nije toga, dešavalo bi se mnogo gore stvari, a mi od toga ništa znali ne bi.

Razlika između borbi u Siriji i BiH, što su ovo u Siriji uglavnom ulične borbe, gdje slobodna sirijska vojska ne posjeduje, uglavnom, svoju teritoriju na koju se oslanja, već su to uglavnom dvije tri uličice u koje se skrase i pucaju u režimsku vojsku kada ona prodire do njih. U posljednjih nekoliko dana, stvari se mijenjaju u korist slobodne vojske. Režimska vojska je izgubila većinu graničnih prijelaza sa Turskom i Irakom, sjever i istok zemlje su uglavnom pod patronatom slobodne sirijske vojske, gdje je strateški cilj bio da se napravi front i da se otvore granice za pomoć u naoružanju i prehrambenim namirnicama. Veliki kvartovi sirijske prijestolnice su bili u rukama osloboditelja.

Dezerteri dobra

U posljednje vrijeme, veliki broj visokorangiranih vojnih lica prvenstveno napuštaju režimsku vojsku i priklanjaju se slobodnoj sirijskoj vojsci ili dezertiraju van Sirije. Identična situacija je zatekla mnogobrojna vojna lica u JNA koji nisu bili Srbi i koji nisu mogli pucati na vlastiti narod, bez obzira što jedan  dio tih ljudi dugo vremena i nisu mogli da zamisle sebe pod nekom drugom zastavom mimo zastane Jugoslavije.

Jedan od najinteresantnijih primjera dezerterstva u Siriji je slučaj Munafa Tlasa, sina bivšeg ministra odbrane Mustafe Tlasa koji je bio desna ruka Hafizu Al-Asadu, ocu aktuelnog predsjednika. Munaf Tlas je brigadni general sirijske vojske, zapovjednik u predsjedničkoj gardi i veoma blizak prijatelj aktuelnom predsjedniku. U dezertere su se uključili brojni generali sirijske vojske, vojnici, komandanti i drugi, što u velikoj mjeri stvara pometnju u redovima zločinačke vojske aktuelnog režima.

Nekoliko optimističnih smjernica za skoru pobjedu

Do prije nekoliko dana, sirijska revolucija nije bilježila neke značajne rezultate. Međutim, za samo nekoliko dana stvari na terenu su se u potpunosti promijenile. Ono što će doprinijeti skoroj pobjedi slobodne sirijske vojske i pad aktuelnog režima su sljedeća dešavanja:

1.       Dva najveća sirijska grada Damask i Halep su žarište borbe i aktivna revolucija se preselila u dva najveća centra, što predstavlja ogromne probleme režimu i njegovoj vojsci i stvari polako, ali sigurno izmiču kontroli.

2.       Grupno dezerterstvo istaknutih vojnih i političkih jataka bivšeg režima. Do sada su to bile nepoznate, manje značajne ličnosti. Međutim, danas su to grupe od pedesetak ljudi i veoma značajne ličnosti koje su krojile režimsku politiku.

3.       Smrt „okosnice zla“. Polovinom jula mjeseca od eksplozivne naprave u središtu uprave za nacionalnu sigurnost, poginuo je ministar odbrane i njegov zamjenik, ministar unutrašnjih poslova i još nekoliko visokopozicioniranih funkcionera Asadovog režima. Špekulira se da je to bio unutarnji obračun i da je predsjednik Asad izgubio moć upravljanja nad ovim ljudima, pa ih je i likvidirao... itd. Međutim, ovaj čin je dodatno motivirao slobodne ljude da se još jače bore za svoju slobodu, jer su svojim očima vidjeli kako osobe koje su do jučer bile strah i trepet odlaze jedan po jedan i da se svakim danom obruč oko Asada smanjuje i da je to velika šansa za njih.

4.       Osvajanje i zauzimanje graničnih prijelaza prema Turskoj, preko kojih je moguće da stiže oružje, hrana i vojnici.

Mnogo je drugih pozitivnih pomaka u sirijskoj revoluciji, koji se mogu sami zaključiti i o kojima ćemo u narednim tekstovima pisati.

Na nama svima ostaje da u ovim mubarek danima Ramazana, podignemo ruke i zamolimo Svemogućeg Gospodara da pomogne narod Sirije protiv njegovih ubica, da se smiluje njihovim šehidima i da ih počasti skorom pobjedom da žive u svome i na svome u miru, rahatluku i Božijem blagoslovu.