Alim koga je vjera uzdigla a politika ubila

Vrijeme u kojem se  nalazimo sigurno karakteriše parcijalna, a vrlo često i potpuna dezorjentacija u stavu, mišljenju, kritici i pohvali, tako da insan ne može često biti da nešto ne kaže, ali se svako normalan boji da ne kaže nešto što bi moglo biti pogrešno i zašto bi čovjek mogao odgovarati pred Svemogućim Gospodarem. To su oni koji nastoje da se Boga boje u svojim kvalifikacijama, ali je puno onih koji javno, bez stida i srama širk čine – preuzimaju na sebe ulogu Apsolutnog Suca – Allaha, dž.š.

Piše: Nazif Horozović      (Preporod, 7/993, 1. april, 2013)

Takvih ljudi mi je u jednu ruku žao, a u drugu ruku ih se i bojim, jer svako onaj ko uzme na sebe da presuđuje ljudima ne znamo šta mu može pasti jednog dana na um pa da presudi svakome od nas, da našu krv proglasi dozvoljenom, a naš imetak i čast stavi na tapetu. Ubistvo dr. Muhammeda Se'ida Ramadana l-Butija je najbolje potvrđuje gore navedene činjenice.

Njegov društveni uticaj

Da, dr. Muhammed Se'id Ramadan el-Buti je ubijen u džamiji „Iman“ u centru Damaska u vrijeme kada je držao svoje tradicionalno predavanje u ovoj džamiji. Dr. Buti je islamski alim „par excellence“ i čovjek koji je svojim znanjem natjerao i poštovaoce i kritičare da ga poštuju i cijene. On je čovjek koji je govorio nekoliko jezika, a njegov arapski jezik je bio na visokom akademskom nivou i rijetki su učenjaci sa arapskog govornog područja koji su na ovakav način govorili pa i svoj maternji jezik. Bio je stručnjak iz oblasti šerijatskog prava – tačnije Osnove i terminologija Šerijatskog prava, ali je bio veoma priznat u arapskom jeziku i književnosti, Islamskom vjerovanju i filozofiji, te u drugim naučnim disciplinama koje imaju veze sa islamom. Sirija se sigurno može pohvaliti svojom, u znanju i opredjeljenju, šarolikom i međusobno tolerantnom ulemom. Javni respekt i poštovanje su uvijek krasili sve te ljude. Prvi od uleme od kraja osamdesetih godina je bez konkurencije bio dr. Buti. Njegova predavanja ponedjeljkom i četvrtkom koja je držao iz raznih oblasti su bila najposjećeniji događaj u Damasku, gdje je uvijek i nekoliko hiljada ljudi pomno slušalo i uživalo u njegovim veoma stručnim, ali do kraja prilagođenim predavanjima iz islamskog bontona, sire Allahovog Poslanika, a.s. aktuelne problematike i sl. Imao je veoma zapažene nastupe i emisije na raznim medijima, gdje je postotak gledanosti televizije u terminima njegovih predavanja enormno rastao. I niko, ali baš niko objektivan nema pravo zanijekati veliku popularnost, izuzetan utjecaj i nemjerljiv doprinos kojeg je dr. Buti ostavio u javnosti Sirije, ali i drugih dijelova arapskog svijeta. Da, ima tu još dosta krasnih ljudi, ali objektivni da budemo, niko od njih nije dostigao njegov nivo popularnosti.

Volio je predavati i pisati

Nakon što je završio svoje dodiplomske, postdiplomske i doktorske studije na Al-Azharu, bio je jedan od najdražih i najomiljenijih, ali istodobno i najstrožijih profesora na njegovom matičnom fakultetu – Šerijatskom fakultetu u Damasku. Nalazio se u ulozi dekana, ali su predavanja i njegov profesorski poziv uvijek bili na prvom mjestu.

Ima onih intelektualaca koji mogu u jednom dahu govoriti dugo vremena, ali ako zatražite da vam napišu nekoliko riječi možda će te se razočarati činjenicom da i nije ispunio vaša očekivanja. Ima i onih koji veoma dobro pišu, ali ne i govore. Mali broj intelektualaca može podjednako dobro i pisati i govoriti. Takav je bio i dr. Muhammed Se'id Ramadan el-Buti. Ako neko napiše 46 stranica dobrog štiva na tome mu se mora čestitati, a kamoli da neko napiše 46 kvalitetnih knjiga od koje je svaka knjiga jedna svojevrsna studija, govori najbolje kakav profil alima i intelektualca je bio dr. Buti.

Pet njegovih knjiga je do sada prevedeno i na bosanski jezik; Razumijevanje života Muhammeda, alejhisselam, Žena između tiranije zapadnog sistema i milosti Božijeg zakona, Potiranje mezheba, Aiša, majka pravovjernih i Shvatanje korijena života.

Dr. Buti je živio u jednoj socijalističkoj državi po uređenju, pa su neki sirijski intelektualci koji su se školovali po Francuskoj, Velikoj Britaniji i SSSR-u  dolazili sa idejama bezbožništva i ateizma, te promovirali ideju nekompatibilnosti islama sa stvarnim životom i ljudskim potrebama. Dr. Buti je u svojim govorima i djelima maestralno odgovarao na sve njihove dileme koje su javno iznosili, potapao ih argumentima logike i nauke i tako njihove ideje sahranjivao pri samom rađanju. Posebno su bile interesantne njegove javne debate sa filozofom Tajjibom Tizinijem o suštini vjere i Boga.

Ono što ga je krasilo posebno je njegova odlučnost, izuzetna čvrstina koja ima veze sa njegovim mentalitetom sa jedne i emotivnost i prefinjena duša sa druge strane. Osnovna misao kojom je stalno podsjećao svoju braću ulemu je bila da intelektualac koji poziva u vjeru ne smije nikada zaboraviti na sebe, svoju dušu, svoje ibadete i svoj odnos prema Allahu. Zato je suza u njegovom oku bila trajna saputnica i često ga je pratila u njegovim namazima, predavanjima i dovama.

I ta politika...

Kada Allah, dž.š., nekome predodredi da bude lider onda mu stvarnosti života nameću da se bavi i stvarima u kojima se dobro ne snalazi i koje mu i nisu bolja strana. Nekoga Allah uputi pa uspješno prebrodi iskušenja, a neko i padne na tim stvarima i ne snađe se. Politička stvarnost u Siriji i dr. Buti su imali veoma interesantanu relaciju. Politika je njega savršeno dobro razumjela i tu ga je maksimalno iskorištavala, a on je pokušavao s politikom da uspostavi odnos razumijevanja, potpore i saradnje. Ali, nažalost, to je bilo samo sa njegove strane. Politika mu je dala samo ono što bi i onako dobio. Zalagao se za islamske vrijednosti, vjerovao da u zlikovcima ima nekog dobra i da bi to dobro moglo nekada i prevladati u njima, zalagao se za reformu društva, a njegova osnovna teza koju je zagovarao je bila: „Ako naš odnos prema Bogu bude bolji i odnos vladara prema nama će biti bolji.“ Njegovo poznavanje stvarnog stanja u vrhu vlasti u Siriji je bilo veoma slabo ili je on slabo vjerovao onima koji su ga obavještavali. Imao je cilj da njegovo društvo doživi reformu u svakom pogledu i na tom polju je bio spreman žrtvovati i svoj autoritet i poniziti se pred moćnim i krvoločnim vladarima Hafizom i Bašarom Asadom.

Kao posljedica nesnalaženja i veoma površnog razumijevanja funkcionisanja vlasti u Siriji znao je imati potpuno drugačije stavove od onih koje su imali njegova braća alimi, znao je podržati predsjednika i tamo gdje ga nije smio podržati, a sve je kulminiralo posljednjim dešavanjima od početka revolucije, gdje je dr. Buti, nažalost, imao veoma negativan stav  (gledajući sa ove vremenske distance). Jednostavno je bio mišljenja da alimi i intelektualci moraju voditi narod ispravnim putem, a ne podilaziti i govoroti narodu samo ono što voli, jer ga tako ustvari prepuštamo samom sebi i ne činimo mu nikakvu uslugu. Smatrao je da su pobunjenici veoma loši i naivni ljudi i rezultat međunarodne zavjere protiv Sirije koju predvodi Izrael, a da su krvoločni vojnici Bašarove vojske branioci vjere i države.

Ono što ovdje želim posebno istaći da dr. Buti nije bio klasični režimski čovjek kojeg je vlast kupila i dala mu neke ovosvjetske privilegije poput drugih koji su bili spremni prodati sve zarad svoje stolice i privilegija koje su uživali. Svi koji znamo dr. Butija znamo ga kao veoma skromnog čovjeka koji nije postao popularan zbog toga što je bio blizak vlasti pa ga je vlast instalirala na neku funkciju i nakon toga i njegov ugled se povećao. Naprotiv, dr. Buti je bio poznat i prije nego li je imao „dobre“ odnose sa nosiocima vlasti i njegova blizina režimu ako mu nije donijela pad, nije ni rast popularnosti.

Također, dr. Buti je imao takav stav iz vlastitog uvjerenja i gotovo sam siguran da u tom pogledu nije bilo pretjeranog uticaja ili ucjene od strane vlasti. On to nije radio da bi nekoga podržao protiv nekoga, već što je smatrao da je ispravno da se tako postupi i na osnovu toga je imao i veoma loše procjene gledajući sa ove vremenske distance.

Nesumnjivo, njegova uloga u ovim posljednjim dešavanjima nije za pohvaliti. Naprotiv, osudili su ga s pravom mnogi i spadam u one koji ga nisu štedili ni prije ovih posljednjih događaja i zato s pravom mogu pisati o njemu i u afirmativnom smislu. Naravno, da je on bio i protiv vlasti ništa se suštinski na terenu ne bi promijenilo, jer vlast ne sluša nikoga osim sebe, a pogotovo pametne ljude među koje je spadao i dr. Buti, a i narod sve slabije sluša pametne i učene ljude. Mnogi koji danas o dr. Butiju govore i teške stvari su bili lični promotori i bivšeg i sadašnjeg predsjednika, pravili pjesme o njima i cijela svoja predavanja posvećivali njima… takvi nemaju pravo govoriti ništa o dr. Butiju. Pogotovo to nema pravo raditi ona ulema koja je od vlasti dobila sve i koja i danas od vladara ima sve, iako su možda sada neki drugi vladari u modi.

Ko ga je ubio?

Razne informacije su došle nakon zločinačkog čina ubistva dr. Butija i s njim 42 čovjeka i oko 90 ranjenih u džamiji „Iman“. Interesantno, niko nije preuzeo na sebe odgovornost za napad, iako se često dešavalo da postoje grupe koje uživaju u ulozi „dežurnog krivca“ i da, navodno, stoje iza određenih napada, ali u ovom slučaju niko nije preuzeo odgovornost.

Zvanično saopštenje policije je bilo da je bombaš samoubica ušao u džamiju i raznio se. Vidjeli smo unutarnji dio džamije samo na slikama i slušali razne vojne analitičare koji ne mogu vjerovati da se uopšte ikakava eksplozija u džamiji desila, jer traga od eksplozije, mimo žrtava i razbijenih stakala, faktički nema.

Nezvanično, riječ je o tome da je dr. Buti ubijen od strane vladinih snaga koji su upali u džamiju, tukli i ubijali nevine ljude i dr. Butija s njima. Ni jedna kamera nije uspjela zabilježiti niti dio predavanja… nemoguće je da toliki broj kamera koje su inače snimale sva njegova predavanja, da ni jedna kaseta nije bila upotrebljiva, a da ne kažem da nije pronađen ni jedan privatni mobitel i privatna kamera kojima su brojni ljudi snimali njegova predavanja. A da ne govorim o svjedocima napada; mladići sa tetovažava, policijski službenici i dr. kao da na njegova predavanja nisu dolazili ljudi koji su prakticirali vjeru u svojim životima.

Kompletna opozicija i brojni poznavatelji situacije u Siriji su jedinstvenog stava: Aktuelni sirijski režim je ubio dr. Butija. Međutim, drugo pitanje se postavlja: Zašto?

Prema onome što je iznio prof. Muaz el-Hatib, lider opozicije jeste da je dr. Buti u posljednje vrijeme počeo revidirati svoj stav naspram režima i da je vrlo moguće da su ga ubili iz bojazni da ne iziđe s tim svojim revidiranim mišljenjem u javnost i „pomiješa račune“ aktuelnom režimu. A ono što režim želi prikazati javnosti je da se protiv tog istog režima bore samo neki „teroristi“ koje on želi istrijebiti. Kao potvrda tome je i činjenica da su spremni ubiti i alima koji ne misli kao oni i to u sred džamije. Naravno, ako su to na takav način željeli predstaviti u tome ovaj put nisu uspjeli. A što se tiče iskustva režima u ubijanju nedužnih ljudi, oni ga zaista imaju. Ubijaju svoje vojnike da bi prikazali da ih neko drugi ubija, svoje funkcionere koji prestanu misliti kao oni, svoje najodanije ljude kada posumnjaju u njihovu odanost i sl.

Reakcije na ubistvo

Reakcije na ubistvo su bile veoma raznolike. Posebno su mi se dojmile reakcije prave i istinske uleme koji su cijeli svoj život proveli u opoziciji aktuelnom režimu i koji su od njega imali trajnu „boliglavu“. Jedna od takvih reakcija je bila i reakcija šejha Usame er-Rifa'ija, velikana islamske uleme, koji je napisao: „Pratio sam reakcije običnog svijeta, intelektualaca i ostalih ljudi na smrt dr. Butija i na osnovu tih reakcija mogu zaključiti da taj čovjek ima svoje mjesto kod Allaha, dž.š., zbog svih onih lijepih riječi i opravdanja koji mnogi ljudi za njega nalaze.“ Lično znam da je aktuelni lider opozicije prof. El-Hatib često znao kritikovati dr. Butija i ne slagati se s njim i mnogo prije Sirijske revolucije, ali je u svom saopštenju nakon ubistva napisao sljedeće: „Nisam se slagao s njim u njegovom političkom stavu u vezi njegove podrške zločinačkom režimu, ali niko ne može zanemariti njegovu afirmativnu ulogu u odgajanju i pozitivnom usmjeravanju ljudi u vremenu potpune dezorjentacije. Žestoko osuđujemo zločin ubistva koji može proizvesti nesagledive posljedice.“

Isto tako, bilo je i reakcija poput onih da je „konačno umro zlikovac“, da se raduju njegovoj smrti i da se „Bog osvetio za nepravdu“ koju je on nanio nekim učenjacima nazivajući dr. Butija otpadnikom, licemjerom i nevjernikom. Ali, s obzirom da se radi o potpuno nevažnim ljudima i veoma upitnim stavovima, nemam potrebe da na njih obraćam posebnu pažnju.

Ono što je bitno nakon svega jeste da dr. Butija više nema, da je njegov život okončan u džamiji dok je govorio o miljeniku Muhammedu, a.s., da je vrijeme u kojem živimo specifično po tome što je izuzetno „maglovito“, pa i najbolji među nama nekada ne mogu prepoznati pravu istinu.

„Allahu, ako je Muhammed Se'id Ramadan el-Buti bio dobar čovjek, uvećaj mu nagradu dobročinstva. A ako nije bio takav, Ti najbolje poznaješ stvarno stanje robova Tvojih.“