Piše: Nazif Horozović
1. Nemali broj analitičara je nakon pokolja na trgovima Rabija El-Adevija i En-Nehda ponudio rješenje: „Rješenje je u rukama Muslimanske braće“. Šta bi to Muslimanska braća trebala uraditi da se riješi problem kojeg je prouzrokovao vojni udar? Znači li to da oni trebaju napustiti trgove, ušutiti i živjeti u strahu idućih desetak godina, gdje će ih svako malo vremena pozivati na informativne razgovore, pritvarati i optuživati za svaki mali ili veliki problem koji se desi u zemlji. Sjećamo li se brojnih „terorističkih“ napada iza kojih je stajao tadašnji režim pod vodstvom Hosnija Mubaraka kako bi optužio svoje političke protivnike iz reda islamista za terorističke radnje, što bi mu poslužilo za njihovo privođenje, hapšenje i političku eliminaciju. Zašto je svugdje pravo, a negdje i obaveza, na miran i dostojanstven način dići glas i izjasniti se protiv vojnog udara i stati u zaštitu legalne i legitimne vlasti osim ako su u pitanju Muslimanska braća i muslimanske zemlje? Zašto nije rješenje u rukama vojske koja je napravila prevrat da oslobodi predsednika i da ga vrati na njegovo mjesto? Jesu li ovo maksimalistički zahtjevi? Smješno je optuživati one kojima je nepravda učinjena da prave problem u državi, kada je i ptici na grani jasno da je vojska napravila problem vojnim udarom i svrgavanjem predsjednika i suspenzijom svih tijela i zakonskih akata koji su doneseni u protekloj godini, te proglašavanje vanrednog stanja u kojem se dozvoljava hapšenje i privođenje bez sudske odluke ili zahtjeva tužilaštva.
2. Muslimanska braća su ponovo državni neprijatelj broj 1, kao što su bili za vrijeme Nasera, Sadata i Mubaraka. Opozicija oličena u ličnostima i organizacijama Mubarakovog režima je u četvrtak, dan poslije krvavog zločina i dan prije džume, na državnoj televiziji javno pozivala sve građane Egipta da iziđu na ulice i da se suprotstave Muslimanskoj braći. (Glasnogovornik pokreta Et-Temerrud) Naravno, za te ljude koji budu protiv Muslimanske braće ne vrijedi ni policijski sat niti bilo kakvi drugi zakoni. Sa ogromnom dozom mržnje prema toj vjerskoj i političkoj skupini, ostaci Mubarakovog režima se obračunavaju na najsvirepiji način. Sada će se suditi Mursiju, liderima Muslimanskog bratstva i svima koji su na bilo koji način podržali Muslimansku braću, a onima koji su u kontinuitetu zadnjih pedeset godina činili svirepe zločine u vojnoj ili policijskoj kapi će ponovo vladati zemljom, ali sa dosta više agresivnosti i odlučnosti u suzbijanju svakog političkog organizovanog djelovanja islamista u Egiptu. U prilog ovoj tvrdnji ide primjer upada egipatske vojske u džamiju El-Feth (Al-Fatah) kada su poznate egipatske bande (baltadžije) udarali stare osobe, žene i sve do kojih su stigli, pored vojske, policije i snaga sigurnosti. Umjesto da te bande budu cilj akcije, cilj je ipak običan čovjek koji ne želi da bude poslušan onima koji ne poštuju niti ustav, niti zakone, već uvode vojne zakone i vanredna stanja.
3. Muslimanska braća su preko noći ponovo teroristi i zlikovci koji uništavaju Egipat. Optuženi su da ubijaju mirne građane, da pale crkve, da kolju i ubijaju policijske i vojne snage, da unose nemir u državu i da su povrh svega toga nosioci terorističkih aktivnosti u zemlji. I sami kršćani u Egiptu veoma dobro znaju ko je zapalio crkve. Upravo oni koji su zapalili i džamiju Rabija El-Adevija. To svjedoče i svećenici, iako patrijarh Tavadros optužuje Muslimansku braću. Kršćani jako dobro znaju da se iza tih nereda uvijek krije isti počinioc – vojska i policija. Inače, između Muslimanske braće i kršćana u Egiptu nema nikakvih razmjerica, netrpeljivosti i neprijateljstva i to je ono što najviše iritira vojnu huntu, pa na razne načine pokušava zavaditi egipatski narod kako bi mirno i spokojno vladali. Šta očekivati od onih koji ne pridaju nikakvu svetost vjerskim objektima i kojima su ljudski životi samo broj ili kvota koja se mora ispuniti do njihovog cilja, a to je vlast.
4. Predsjednik Mursi je optužen za nerad i nered u državi za samo godinu dana vladavine. Za tu godinu dana je nestalo goriva, osnovnih prehrambenih namirnica i drugih svakodnevnih potrepština. Dan nakon njegovog svrgavanja, ali bukvalno za samo jedan dan, je sve postalo dostupno. „Procurili“ su i obavještajni podaci da SAD i EU intenzivno sarađuju sa vojskom na rušenju predsjednika Mursija od početka njegovog mandata. Arapske zemlje kojima iskreni, istinski i aktivni islam predstavlja najveću prijetnju Saudijska Arabija, Kuvajt i UA Emirati su pohitili i uplatili nekoliko milijardi dolara za oporavak ekonomije...
Sa druge strane, optužuju ga da je htio islamsku državu, a narod ne želi islamsku državu. Ni jedno ni drugo nije tačno. Šta je predsjednik Mursi uradio na uspostavljanju šerijata? Koji je zakon donio koji to potvrđuje? Niti jedan! Sa druge strane, oni koji su za njega glasali, njih 52% od ukupnog broja Egipćana, većina njih smatra da jedino šerijat može biti od koristi Egiptu.
Mnogo je podudarnosti da bi bilo sve slučajno. I ponovo zaključujemo poznato: I pored svih reakcija zapadnog svijeta, one su prema muslimanima i muslimanskim zemljama uvijek licemjerne i cinične.
5. Egipat je u strateškom smislu najznačajnija arapska država. Niti jedna veća sila neće dozvoliti da se donose rješenja o Egiptu mimo njih. Sa druge strane, Egipat je paradigma vladanja muslimanskih demokrata koji se ne sustežu od iskazivanja ponosa zbog činjenice da su muslimani, ali ne žele nametati nikakve vizije koje nisu u skladu sa potrebama ili željom građana Egipta. Ovakav pristup je primijenila Turska, na tom putu je bio i Egipat i privremeno je zaustavljen. Primjer Egipta, iz perspektive velikih sila, mora pokazati arapskom svijetu da su islamisti prijetnja po narod i da je njihov način djelovanja baziran na neredu, agresivnosti i nesposobnosti za sve napredne ideje. Tačnije, na primjeru Egipta se želi pokazati da svi oni koji su inspirisani islamom i djelovanjem u javnom životu, pogotovo u sferi politike, ne mogu biti model za budućnost arapskog svijeta. Isto tako, svi oni koji bi željeli živjeti u demokratskom društvu u arapskom svijetu to ne mogu postići, jer će na izborima uvijek dobiti ti opasni islamisti. Jedina nada za arapski svijet je vojna vlast koja će držati sve konce u svojim rukama i raditi u interesu naroda, prešućujući činjenicu da će tada strane sile koje kontrolišu vojsku potpuno bezbjedno i mirno eksploatisati sva dobra tih država u svoju korist i dalje držati arapski svijet kao veliki harem robova koji sebe smatraju slobodnim i oslobođenim.
6. Oni koji su odgovorni za ovaj nered u Egiptu, vojska i policija, nisu protiv Muslimanske braće samo zbog toga što su ovi muslimani praktičari. Ne, već što su oni i ozbiljna politička snaga. Muslimanska braća su od svog postojanja stavljali akcenat na odgoj i obrazovanje i na tom polju ostvarili velike rezultate, kako u obrazovanju tako i u odgoju. Najveći umovi muslimanskog svijeta su bili odgajani u njihovoj školi odgoja; Sejid Kutub, Muhamed El-Gazali, Jusuf El-Kardavi, Mustafa Siba'i, Ali Tantavi i drugi. Jedan od najistaknutijih njihovih lidera i zamjenik glavnog muršida je i Hajret Šatir, koji posjeduje sedam fakultetskih diploma raznih obrazovnih profila i magistar je tehničkih nauka. Milioni njihovih pristalica su obrazovani i visoko talentovani ljudi, ali sa neopisivom ljubavi prema islamu i vjerskim vrijednostima. To je obilježje pokreta i danas i zbog toga su oni jedini imali toliku političku moć da preuzmu vlast u Egiptu. Uvidjevši da imaju kapaciteta, vojska i velike sile ih u tome blokiraju i na ovakav način pokušavaju ugušiti njihova nastojanja za boljitak. Vojska nema ništa protiv onih koji su u džamijama i svojim kućama vjernici, ali kada ti isti vjernici postanu značajna politička i društvena snaga, onda postaju teroristi i neprijatelji zemlje.
7. Ministar odbrane Abdul-Fettah Es-Sisi (Abdel Fattah el-Sisi) i svi oni koji su na bilo koji način povezani sa tzv. prijelaznom vladom i predsjedništvom Egipta, se u onome što rade pozivaju na tvrdnju da im je narod podario legitimitet da vode zemlju zacrtanom mapom puta. Koji narod? Na koji način? Odakle im potvrda za ovu tvrdnju? Ako opravdanje svrgavanja predsjednika Mursija leži u tvrdnji da je milion demonstranata na trgu Tahrir do 03.07.2013. tražilo njegovu smjenu, šta reći za više miliona demonstranata koji su izišli na ulice nakon objavljivanja odluke o vojnom udaru? O kakvoj podršci naroda govore ti ljudi? Zar oni nisu oduzeli pravo da zastupa narod onaj ko je dobio njihovu podršku na izborima. Oni su stavili van snage ustav za kojeg je glasalo 64% Egipćana.
Razmišljam, Bože, zar ovaj narod nema drugog puta da dođe do svoje slobode? Dok mnogi narodi mirno promatraju uspjehe svojih naučnika, sportista, kulturnih radnika... muslimanski narodi u arapskom svijetu se bore za svoju slobodu koju izuzetno skupo plaćaju. Čujem naše ljude kako veoma potišteno, ali i bijesno komentarišu „proklete“ muslimane koji se bore između sebe i ubijaju jedni druge zbog tako nevažnih stvari. Da, i to je tačno. Ali ima i drugi par istine, a to je da mnogi od nas ne znaju pod kakvih represijama, okolnostima i u kakvom zulumu je živio taj narod. Bilo je pitanje dana kada će eksplodirati. Narod kojem je vojska upravljala cijelo jedno stoljeće ne može prepoznati svoje istinske ciljeve, prioritete i potrebe.
Porobljen narod ne može razmišljati kao što razmišljaju slobodni ljudi. Robovima je jedina preokupacija sloboda, a slobodnim ljudima sve ostalo. Cijeli arapski svijet je porobljen, pa je veoma neukusno osuđivati za ono što rade. Ovo je njihova borba za slobodu i vlastito oslobođenje, pa ih u tome i pomozimo onako kako znamo i možemo!
Napomena: Tekst je objavljen na portalu Akos.ba
Primjedbe
Objavi komentar