Ako je tačna konstatacija da se
vrijednost ljudi mjeri po njihovim dženazama, onda je dženaza Akaida ef.
Boje otklonila sve moguće dileme o kakvom se insanu radi. I nije samo
brojnost presudila kod mene da njegovu dženazu okarakterišem kao dženazu
pravih i istinskih mumina, već po sastavu ljudi, po njihovim tužnim i
uplakanim očima, po velikom broju ljudi koje svakodnevno možemo naći u
saffovima brojnih krajiških džamija. Nisam čuo ravnodušnu reakciju na
smrt Akaid ef., već su svi gotovo bili u nevjerici i svi redom pored
onih prelijepih riječi Mudrog Gospodara „Inna lillahi ve inna
ilejhiradži'un – Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!“ su govorili: Bio
je insan za primjer. Ne poznajem normalnog čovjeka da je sa Akaid ef.
imao bilo kakav konflikt, da ne kažem obračun. Gledao sam ga prije
dvadesetak dana sa hafizom Sulejmanom Bugarijem na jednom sijelu i
bijeloj košulji i zelenoj kravati kako sjedi i smješka se cijelo
vrijeme, a da i ne progovara. Nikada mi nije zračio takvim nurom kao
tada i nikada osjećaj velikog poštovanja prema njemu u toj mjeri nisam
osjetio kao te večeri. Zadnji put smo se čuli prije njegovog preseljenja
na tri dana i dogovorili ahbabsku kahvu, koja me je posebno obradovala.
Znao je Akaid ef. sa ljudima. Nije bio konfliktna ličnost, a šala i
jednostavnost su bili njegov stil života.
Kada
je postavljen za predsjednika Medžlisa IZ-e Bihać, niko ko je realan i
bez nekih emocija ne bi prihvatio da u takvom košmaru, koji je bio nakon
odlaska „Kondorovog humaniste i borca“ sa mjesta predsjednika Medžlisa,
bio u katastrofalnoj situaciji. Problemi sa gradskom džamijom, sa
politikom koja je svoje nesuglasice prenijela i na Islamsku zajednicu,
sa velikim brojem imama koji nisu dobivali plaće, sa ljudima koji su se
hranili neistinama, smutnjama i problemima... i more drugih detalja koji
su bili prisutni u Medžlisu IZ-e u tom vremenu. Akaid ef. je preuzeo
Medžlis, pokrenuo gradnju džamije, zajedno sa svojim saradnicima i
imamima preporodio ovu instituciju. Naravno, ima još dosta posla u tom
segmentu, ali ono što je najbitnije, Akaid ef. je svojom harizmom,
strpljivošću, lijepom i zdravom komunikacijom i veoma napornim radom
Medžlis ponovo postavio na njegove noge.
Krajina
je izuzetno bogata prirodnim ljepotama i mnogim znamenjima o kojima su
gosti koji dođu u Krajinu mogli samo čitati ili slušati. Prva
destinacija koja se posjeti kada se hoće nekome nešto prelijepo pokazati
jeste džamija u džematu „Brekovica“ i nevjerovatno zadivljujući pogled
na grad Bihać, rijeku Unu i na okolna naselja, sela i planine. U tom
džematu je službovao, živio i na najljepši način tim ljudima prenosio
ljepote islama. Ono čime se isticao jeste njegova želja da to bude
prelijep ambijent za sve ljude koji dolaze ili prolaze kroz Brekovicu.
On se je starao o održavanju velikog dvorišta, vidikovca, kosio je travu
samostalno, uređivao zajedno sa svojom porodicom dvorište džamije
raznim cvijećem i drugim estetskim detaljima koji ne ostavljaju
ravnodušnim nikoga ko svrati u dvorište džamije. Želio je da time pokaže
kako ga je islam naučio da njeguje, voli i predstavlja lijepim sve što
je lijepo i da džamije i njihova dvorišta budu oaze ljepote i mira za
sve koji dolaze u njih ili prolaze pored njih. Džamija je mirisala kada
god bi se ušlo, a da ne govorimo za abdesthanu ili mokre čvorove. Ta
džamija nije imala čistača. On je sa svojom porodicom to sve radio sa
užitkom, znajući da uređivanje i pažnja prema Allahovim kućama je znak
ljubavi i poštovanja prema Vlasniku! I da bilo koji musafir dođe a da ne
svrati u imamsku kuću na kahvu i poslastice i još ljepši muhabet,
mislim da to nije pošlo za rukom osim rijetkim i u još rjeđim
situacijama.
A ono što je najveće
bogatstvo koje je Akaid ef. ostavio je njegova krasna porodica. Trojica
sinova koji padaju Allahu na sedždu, vrlo pristojna i odgojena momka,
dva unuka koje je volio kao dva oka svoga i čestita Refika hanuma sa
kojom je proveo svoj ovodunjalučki život u beskrajnoj sreći i
zadovoljstvu. Naravno, njegova majka Habiba je još živa i tristotinjak
kilometara od njega živjela, ali je njen sin znao često doći do svoje
majke i po cijeli dan u njenom krilu ležati, kao što je to uradio
nekoliko dana prije njegovog preseljenja. Pored brojnih prijatelja,
saradnika, džematlija i drugih kojima će Akaid ef. puno nedostajati, na
prvom mjestu je to njegova porodica koja je s njim živjela u slozi i
miru. Naravno, ono što će njemu, ako Bog da, koristiti jesu sve one tri
stvari čiji sevapi odlaze sa umrlom osobom; trajna sadaka, znanje koje
je iza sebe ostavio i čestito dijete koje za njega uči dove.
Nakon
dženaze namaza, koja je po svemu bila historijska za Bihać i cijelu
Krajinu, vidio sam jednog mladića koji se gušio u suzama, a potom i
dvojicu imama čiji obrazi su bili vlažni i tada sam čuo jednog čovjeka
kako kaže: Da je i meni ovakva dženaza i ovakvi ljudi, ne bih sada žalio
umrijeti.
Akaid ef. je otišao sa
ovog svijeta, rahmet mu duši, a ostavio je svima nama u amanet sve one
vrijednosti za koje se zalagao i na kojima je gradio svoje principe
djelovanja. Malo je ovakvih insana na dunjaluku, a svakim danom ih sve
više trebamo. A ono što mi najteže pada jeste da njihovu vrijednost i
značaj prepoznamo tek kada im dženazu klanjamo.
Inna lillahi ve inna ilejhiradži'un!
Tekst je objavljen u "Preporodu" i objavljen na zvaničnoj stranici Rijaseta IZ-e www.rijaset.ba


Allah dz.s. da mu se smiluje
OdgovoriIzbrišiI ovo je malo,koliki je insan bio
OdgovoriIzbriši